Obnovljena crkva u Boričevcu koju su srušili srpski ustanici 1941.Ako putujete starom cestom iz Zagreba prema Splitu, Boričevac je nekako u razini Udbine, tridesetak kilometara prema istoku, u zaleđu Donjeg Lapca, na samoj granici Like i Bosne. Zapravo, treba reći da je selo Boričevac nekada tamo bilo. Sada ga više nema. Dio udbinske djece u izbjeglištvu, Lovrećina Grad 1943.
U mojoj je mladosti u našoj župi, u Boričevcu i okolnim mjestima, živjelo preko 2000 ljudi. S ličke strane Hrvati su živjeli u selima i naseljima Donji Lapac, Gornji Lapac, Oraovac, Mišljenovac, Veliki i Mali Bubanj i Brotnja, a s bosanske u Kulen Vakufu, Kalatima, Ostrovici i Raštelima. Naša su prezimena bila Pavičić, Krpan, Kovačević, Čuljat, Jurić, Babić, Šikić, Pavelić, Došen. Što se mene tiče, ja sam rođen u Donjem Lapcu, 1916. Mislim da su Boričevljani bili vrijedni, marljivi i štedljivi ljudi. Uvijek se puno radilo. Naše su njive bile na južnom dijelu Lapačkog polja, a pašnjaci i košanice na istočnim padinama Visočice te Velikoga i Malog Bubnja.
Imali smo puno zemlje, osobito livada, tako da je u selu bilo puno blaga i ni jedna kuća nije oskudijevala u mlijeku, siru i mesu. U obiteljima u kojima je bilo puno djece, uvijek je netko odlazio u bogatije krajeve, pa i u Ameriku, te je otuda pomagao svoje u zavičaju, a dio ljudi je nešto zarađivao i na obližnjim gradilištima francuske kompanije, koja je početkom tridesetih gradila Unsku prugu. Neke su obitelji i same vodile poslove – trgovale, prevozile robu ili imale gostionice - te bile dobrostojeće. Moja je obitelj tridesetih godina bila nakupovala dosta zemlje, a otac, koji je bio vrsni majstor, ozidao je lijepu kuću. Oženio sam se 1939. i sjećam se da smo u to vrijeme svi u kući živjeli dobro i u velikoj slozi. Nažalost, to će kratko trajati. Moja će djedovska kuća, sa stotinama drugih naših domova, uskoro biti zauvijek uništena.
U komunističkoj jugoslavenskoj državi brisanje hrvatskog Boričevca te progon Hrvata lapačkog kraja svake se godine slavio kao slavni početak ustanka naroda Hrvatske protiv okupatora i domaćih kvislinga. Govorili su da je ustanak započeo u Srbu, 27. 7. 1941. Taj je dan četrdeset i pet godina bio državni praznik, neradni dan, o kojem su se posvuda održavale velike proslave, osobito među Srbima u Kninu, Gračacu i Lapcu. A bilo je to ovako: Naši su srpski susjedi uvijek pokazivali da žele da naš kraj postane čista srpska pokrajina te da se odijeli od hrvatskih zemalja. Tijekom stare Jugoslavije osjećali su se, naravno, zaštićenima, potajno se naoružavali te se organizirali u četničke grupe. Krajem tridesetih pojavio se među njima tu i tamo i koji komunist, obično među studentima koji su studirali u Beogradu – jer ako je čiji sin studirao, nije naravno studirao u Zagrebu – no i ti su jednako mrzili Hrvate, baš kao i četnici...
Dakle, Srbi su bili velikosrbi, veoma budni, te neprijateljski rasploženi prema svima nama. Sjećam se da su, čim je proglašena Banovina Hrvatska, organizirali veliku akciju kojom su tražili odcjepljenje kotara Korenica, Lapac, Gračac i Knin iz hrvatskih okvira. Među Boričevljanima je naravno postojala Hrvatska seljačka stranka, no nije bilo nikakvih drugih organizacija – bilo nam to na čast ili na sramotu. Pretpostavljam da smo se svi pomalo pribojavali, jer smo bili veoma udaljeni od svakoga većeg hrvatskog naselja. Putevi i veze bili su u to doba jako loši. Ni sama Nezavisna Država Hrvatska dugo nije doprla do Boričevca. Tijekom travnja i svibnja u blizini nije bilo vojnih posada.
Tek je početkom lipnja nova vlast bila postavila oružničku postaju, s pet ili šest oružnika. 27. 7. 1941. – to je taj dan koji će se kasnije slaviti i po kojem će mnogi desetljećima uživati ustaničke spomenice i boračke mirovine - Srbi su napali tu oružničku postaju te odmah ubili sve oružnike. Sljedećeg su dana, 28. 7. 1941., ušli u Brotnju, zaselak između Donjeg Lapca i Srba, te tamo ubili sve hrvatske stanovnike, svih šest obitelji Ivezića. Kuće su zapalili, a imovinu raznijeli.