Duhovni kutak

Božiæna poruka

„Pastiri se vratiše slaveæi i hvaleæi Boga

za sve što su èuli i vidjeli" (Lk 2,20).

Draga braæo i sestre!

Božiæ je, nema sumnje, najdraži blagdan u godini za ogroman dio kršæana bez obzira na razinu njihove vjere. To je blagdan koji, usprkos galopirajuæoj sekularizaciji, još oèarava današnjeg èovjeka: od djece do najstarijih. Svi se brižno pripremaju za taj blagdan i išèekuju ga sa èežnjom.

Božiæ je blagdan koji zbližava i ujedinjuje obitelji, proizvodi u srcima ljudi pozitivne osjeæaje u odnosu na sebe i na druge. Svijetla i ukrasi s kojima su okiæene naše kuæe i naši gradovi pobuðuju u nama osjeæaj nade u bolje i ljepše bez obzira na stvarnosti koje su èesto tamne i depresivne.

Koliko god znamo što je blagdan Božiæa, što je to što se na taj dan slavi, nažalost, u konkretnom životu velike veæine kršæana on je poprimio posve druga znaèenja. Kod mnogih slavljenje Božiæa svedeno je na pogansko-konzumistièku razinu: slavi ga se prvenstveno kao biznis. U središtu svega je kupoprodaja: naglasak je na darovima, novoj garderobi, kuænim ukrasima, sadržaju obiteljskog stola, itd. Duhovni element je, ili posve išèeznuo, ili je sveden na neko nejasno i neodreðeno sjeæanje.

Drugi opet slave Božiæ više na nekakav, rekao bih, romantièan naèin: istièu se posebno neka sjeæanja iz djetinjstva u nostalgiènoj želji da ih se što snažnije oživi: to su mnogi obièaji iz vremena djetinjstva koji su po sebi lijepi, puni simbolike, ali je ta simbolika postala posve nijema u prenošenju svojih dubokih poruka. Ostali su u sjeæanju samo obièaji, ali bez poruka.

Radosni smo da ima i onih, iako nažalost, ne puno, koji uistinu, slave Božiæ u svom misteriju, a taj misterij je sadržan u evanðeoskoj poruci da je „Rijeè Božja tijelom postala i nastanila se meðu nama" (Iv 1,14). Ta Rijeè je Bog koji je postao èovjekom, koji je postao jedan od nas, koji je htio doæi na zemlju jednakim putom kao i svatko od nas i biti nam u svemu jednak izuzev u grijehu.

Božiæ je dan u koji se na posebno oèitovala „ljubav Božja spasiteljica svih ljudi"(Tit 2,11). Za Božiæ, gotovo svi, koji se imalo smatraju vjernicima, imaju u kuæi ispod bora neki oblik jaslica, u kojima je u središtu pozornosti Isus, Sin Božji, kao tek roðeno dijete. Kako je malo onih koji slave Božiæ nalazeæi vremena za razmišljanje i molitvu pred tim otajstvom koje simboliziraju jaslice koje imaju u kuæi!

Bez ovoga æe nam Božiæ ostati prazan. Darovi æe se zaboraviti, svijetla æe se na božiænom drvcu, kada proðu blagdani, ugasiti, a ukrasi i nakiti poskidati. Ostaje pitanje: što je ostalo od Božiæa?

Prvi posjetitelji novoroðenom Bogoèovjeku bili su siromašni pastiri. Pohodivši špilju u kojoj se rodio Spasitelj, pastiri nalaze Mariju i Josipa s Djetetom koje leži u jaslama. Pred tim otajstvom ostaju u meditaciji, a nakon toga doživljavaju iskustvo dubokog udivljenja. Vraæaju se svojim dužnostima „slaveæi i hvaleæi Boga za sve što su èuli i vidjeli" (Lk 2,20).

Što su to zapravo, pastiri vidjeli? Vidjeli su sasvim obièno dijete „povijeno u pelene gdje leži u jaslama" (Lk 2,12.16). Ne vide nikakvog vanjskog znaka o izvanrednosti tog djeteta.

Do spoznaje izvanrednosti tog djeteta pastiri nisu došli gledajuæi dijete svojim naravnim oèima, nego promatrajuæi sve oèima srca. Sve zavisi s kakvim se srcem pristupa tom otajstvu. Srce ispunjeno vjerom i ljubavlju vidi skrivenu stvarnost, razumije misterij, doživljava nešto što se ne dade opisati.

Draga braæo i sestre! Ovo je poziv svima nama da na ovakav naèin pristupimo božiænim jaslicama koje u sebi nose izvanredni misterij. To je onda doživljaj Božiæa koji ne prolazi raspremanjem bora, gašenjem božiænih lampica i skidanjem božiænih nakita i ukrasa. S iskrenom i pobožnom meditacijom Rijeèi koja je tijelom postala, svi nakiti i ukrasi, sve blještavilo božiænih lampica ulazi u našu nutrinu i ostaje u nama oplemenjujuæi naš život i ispunjajuæi ga snagom, svijetlom i radošæu.

Stoga, nemojmo dopustiti da nam Božiæ ukradu, da nam Božiæ ostane prazan, da ne ostavi nikakav biljeg u našem srcu, u našoj nutrini.

Sveti Ivan evanðelista, u svom proslovu, iznosi žalosnu konstataciju s obzirom na Božje utjelovljenje i njegov pohod ljudima: „Svojima doðe, ali ga njegovi ne primiše"(Iv 1,11).

Ove rijeèi evanðeliste nisu samo obièna konstatacija s obzirom na stav ljudi onog vremena prema Isusu, nego i proroèki navještaj onoga što æe se dogaðati i u buduænosti i što se, nažalost, dogaða i danas. Imamo danas toliko onih koji se još deklariraju kao vjernici, kao kršæani, ali Isusa i njegove zahtjeve posve ignoriraju. Teško je uopæe reæi u èemu se sastoji takvo kršæanstvo i takva vjera.

Ne znamo što nam donosi sutra. Isus je veæ tada postavio ozbiljno i zabrinjavajuæe pitanje: „Hoæe li Sin Èovjeèji, kada doðe, naæi vjere na zemlji?" (Lk 18.8).

Mi u 21. stoljeæu sve jasnije vidimo koliko je to Isusovo pitanje ozbiljno i koliko je danas aktualno te ga kao vjernici ne smijemo uzeti ravnodušno i neodgovorno. Kakvo æe mjesto Isus imati u ovom našem vremenu zavisi od nas.

Isus ne oèekuje da æe kod svoga drugog dolaska naæi preveliki broj sebi vjernih uèenika. Nije ih imao puno niti kada je hodao ovom zemljom i èinio najrazlièitija èudesa u narodu. Svoje uèenike nazivao je „malo stado". Ali mu je zato važno da barem to „malo stado" ustraje u vjernosti sve do njegova drugog dolaska. Dokle god bude tog „malog stada" i Isusova prisutnost na zemlji bit æe vidljiva i djelotvorna. To je, braæo i sestre, Isusova želja za vas i za mene: da budemo dio tog njegovog „malog stada".

Zbog vjernosti Isusu trebat æe nekada, podnijeti i ne mala poniženja, prihvatiti ismijavanje, nazivat æe nas najrazlièitijim pogrdnim imenima, ali se ne dajmo pokolebati. Isus je i to predvidio i navijestio svojim uèenicima. On æe nazvati blaženima takve dajuæi im velika obeæanja: „Blago vama kada vas budu grdili i progonili, i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrst opaèine! Radujte se i klièite od veselja jer vas èeka velika nagrada na nebesima" (Mt 5,11-12).

Biti ismijavani i progonjeni zato što smo autentièni, to pripada Isusovu blaženstvu. Važno je, kako kaže sveti Petar, da „nitko od vas ne trpi kao ubojica ili kao lopov, kao zloèinac ili kao onaj koji se miješa u tuðe poslove!" (1 Pt 4,15).

Otvorimo vrata Isusu da se rodi u svakom našem domu, u srcu svakoga od nas. On æe tako po nama ostati prisutan na ovoj našoj zemlji. A i mi tada sigurno neæemo ostati bez radosti i snage bez obzira na sve životne poteškoæe.

S tim željama svima vama, dragi vjernici, dragi sveæenici, redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, katehete i katehistice, djelatnici Caritasa i župni suradnici, a napose vama bolesnici, želim da Božiæ podari ono iskustvo koje su osjetili pastiri i da vas to iskustvo ispuni radošæu i mirom u ove božiæne blagdane i tijekom cijele nove 2018.

+ Zdenko Križiæ, biskup