GOSPIĆ-20. obljetnica biskupije Gospićko-senjske i 4. obljetnica biskupstva Zdenka
Križića proslavljena u Gospićkoj katedrali, u nedjelju 24. svibnja 2020.
Bulom pape Ivana Pavla II. u četvrtak 25. svibnja 2000.
osnovana je nova Gospićko-senjska biskupija. Vijest je 25. svibnja u 12 sati
objavljena u Vatikanu i u Gospiću. Istog dana je Sveti Otac imenovao mons. dr. Milu Bogovića
prvim biskupom Gospićko-senjske biskupije sa sjedištem u Gospiću. Nova biskupija nastala je podjelom teritorija Riječko-senjske
nadbiskupije od koje su nastale dvije: Riječka nadbiskupija i Gospićko-senjska
biskupija, svakoj je dodijeljeno pet dekanata.
Biskup
gospićko-senjski Zdenko Križić predvodio je u gospićkoj katedrali zahvalnu sv. misu i čestitao ovaj dan svim vjernicima te
istaknuo značenje biskupije ne samo za Crkvu nego i uopće za život Like i
cijelog područja koje ona obuhvaća. Narod ove biskupije u povijesti je često
stradao za svoju vjeru. Danas ne moramo biti mučenici za vjeru, ali i dalje
postoje sile koje žele vjeru uništiti i narod udaljiti od Boga. Molimo da vjera
bude trajno živa kako u biskupima i svećenicima, tako i u narodu.
Na ovoj sv. misi koncelebrirali su biskup u miru mons. Mile
Bogović, tajnik i kancelar preč. Mišel Grgurić i domaći župnik preč. Mario Vazgeč, asistirao
je đakon vlč. Bruno Lovaković, posluživali su bogoslov Karlo Špoljarić i
sjemeništarac Marko Butković te ministranti. Pjevao je katedralni zbor pod
vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.
Biskup je
u sljedećoj propovijedi tumačio biblijska čitanja i evanđelje sedme vazmene
nedjelje. Počeo je s osvrtom na raspoloženje apostola nakon Uzašaća: „U
četvrtak proslavili smo svetkovinu Uzašašća Gospodinova. Sveti pisci navode
kako se učenici nakon tog događaja vraćaju, s brda zvanoga Maslinsko, tjeskobni,
žalosni, u nekom grču, kao s nekim strahom i neizvjesnošću s obzirom na budućnost.
Evanđelist Matej veli da su i u tim trenucima neki
učenici sumnjali. Ne kaže se sadržaj njihovih sumnji, nego se samo veli: „neki
posumnjaše". Da li se radi o sumnji da je taj koji uzlazi onaj isti Isus s
kojim su oni živjeli tri godine? Teško je reći. Meni se pak, čini da su njihove
sumnje više usmjerene na njihova očekivanja. Mnogi od njih osjećaju kako ih
Isus napušta, odlazi, a da nije ispunio njihova nadanja.
Što su učenici očekivali od Isusa? To jasno možemo
iščitati iz evanđeoskih tekstova u kojima se prikazuju neka njihova ponašanja.
Tu se, prije svega, radi o njihovu očekivanje postignuća neke sjajne karijere,
ugleda, vlasti, bogatstva. Sjećamo se Petrova pitanja koje je uputio Isusu i u
ime ostalih: „Evo mi smo ostavili sve i
pošli za tobom. Što ćemo za to dobiti?" Petar kao da sluti kako Isus ne
mari puno za njihove želje, i sve manje im daje nadu da će on ispuniti njihova
očekivanja. Evanđelisti su njihove borbe zabilježili u smislu, tko je među
njima najveći, tko će biti glavni? I sam Isus je te prepirke mogao čuti, a onda
im je nakon toga držao nagovore što je to veliko u Božjim očima. Ovakve prepirke
učenika trajale su do Isusove muke i smrti, i poslije Posljednje večere pa će Isus,
pokazujući im Božji kriterij veličine, uzeti ručnik i vodu i oprati im noge.
Poznat je i slučaj kada majka dvojice uglednih članova
Isusove zajednice, Ivana i Jakova, traži od Isusa da u njegovu kraljevstvu jedan
od njezinih sinova bude Isusu s desna a drugi s lijeva. To je izazvalo žestoku
reakciju svih drugih učenika.
Evo i kod samog uzašašća učenici postavljaju Isusu
pitanje: „Hoćeš li sada obnoviti
kraljevstvo u Izraelu?" Tu su njihova očekivanja. U tom kraljevstvu, oni se
nadaju biti ministri, biti veliki, ugledni, moćni. Ova borba za sebe i svoje
interese onemogućila je učenicima da upoznaju Isusa. Tri godine su uz njega,
ali istovremeno daleko od njega. I sâm će im Isus žalosno reći: „Toliko sam s vama i još me niste upoznali".
Egoizam i sebeljublje ne daju mogućnost čovjeku da upozna Boga koji je ljubav. Ljubav
se može upoznati samo ljubavlju jer ima sposobnost vidjeti i nevidljivo. Bog
redovito razočara egoiste, ili drugim riječima, egoisti se uvijek razočaraju u
Isusa jer im se čini da Isus ne ispunjava sve njihove želje. Isus zna da
egoizam onemogućuje čovjeku sreću i zato ne ispunjava egoistične želje jer im
to ne bi koristilo. U čovjeku raste osjećaj sreće kada iskusi da je nekim
svojim djelovanjem usrećio nekog drugog. Nikada neće postati sretan onaj tko ne
čini ništa ili čini premalo da usrećuje druge. Biblija u tom smislu tvrdi „blaženije je davati, nego primati".
Zato
Isus reče svima: „Tko hoće biti moj
učenik neka se odrekne samoga sebe". „Odreći se sebe" znači: ne gledati
samo na sebe i svoje interese, nego vidjeti i druge i njihove potrebe. Egoista
gleda samo što bi Isus za njega trebao učiniti, ali ne gleda toliko što bi on
trebao učiniti za Isusa, odnosno za druge. Isus od svojih učenika želi učiniti
ljude ljubavi, ljude koji će, prije svega, gledati što mogu učiniti za druge, u
čemu drugima pomoći da budu sretniji. Ovo ne znači da ne treba misliti i na
sebe, ili zanemariti sebe nego, ne gledati samo sebe, ne tražiti da se sve
okreće oko mene. Tako osoba ostaje zatvorena, postaje stajaća voda koja nije
zdrava za piće. Promjena života događa se kada imamo hrabrosti,
poput Pavla kod obraćenja, pitati Isusa: „Gospodine,
što trebam činiti?" I onda staviti u praksu Isusove želje.
Stoga Isus, prije uzašašća, ne šalje odmah svoje učenike
naviještati Radosnu vijest, nego im govori neka čekaju dar Duha Svetoga koji će
obnoviti njihovu nutrinu, koji će u njima stvoriti novo srce - slobodno od
egoizma. Da bi primili taj dar Duha učenici se moraju pripremati molitvom.
Vidimo tu odmah ulogu Marije, majke učenika. Ona, koja je puna Duha, okuplja
zajednicu Isusovih učenika na molitvu. Molitva je dovodni kabel Duha. Ne znamo
na koji su način učenici molili tijekom tih deset dana čekajući ovaj dar neba.
To nije tako ni važno. Isus je sve nas naučio moliti i mi dobro znamo što je
molitva i koji su njezini učinci. Svi duhovni autori definiraju molitvu kao
susret s Bogom.
Ne mora taj susret uvijek biti uočen našim osjetilima, ali mora
biti želja našega srca. To znači, kada idemo moliti onda se zbilja želimo
susresti s Bogom. Zato je u tim trenutcima važno pojasniti si istinu da smo u
Božjoj prisutnosti, da nas Bog gleda i čuje,
da nas voli i želi nam pomoći. U ovome glavnu ulogu ima vjera, a ne toliko osjetila.
Nakon ovog čina stavljamo pred Boga sebe sa svim što jesmo i što u sebi nosimo,
sigurni da nas Bog prihvaća, voli i razumije. Nije tada najvažnije nabrajati
Bogu sve što trebamo, jer on to zna bolje od nas. Puno je važnije saslušati ono
što nama Bog tada govori. Možemo imati nekada dojam kao da nismo čuli nikakav
Božji glas, nikakav njegov znak ili njegovu poruku. Bog govori na različite
načine. Nekada taj Božji govor uoči i shvati samo srce, i nikakva druga
osjetila. Ali srce koje je primilo Božju poruku postaje naš vodič kroz tamu u
kojoj smo se našli. Jer iskrenu molitvu Bog nikada ne može ignorirati. To nam
Isus jamči.
Može biti da nam Bog neće dati sve ono što smo ga molili,
ali će nam dati nešto drugo što on vidi da nam je korisnije. Nekada nas Bog
neće osloboditi neke patnje, nego će dopustiti da kroz nju mučno prođemo, zato
što Bog vidi da neke važne stvari nećemo nikada dobro naučiti, izuzev kroz
patnju. U tom smislu, patnje, koliko god bile teške, ne slome nas, nego nam
postaju blagoslov. Zato se, s pravom veli: tko nije ništa propatio, ništa ne
zna. Susreti Boga u molitvi mijenjaju osobu. To je velika istina. I sâm je Isus
doživio preobraženje na gori u vrijeme dok je molio. Evanđelist Luka to svjesno
ističe, šaljući poruku svima nama: preobrazba u molitvi nije rezervirana samo
za Isusa, nego i za svakog njegovog učenika.
Isusa je u Getsemanskom vrtu, kao čovjeka, spopao takav
strah pred patnjom da su i učenici to mogli opaziti, pa su i zapisati „spopade ga užas i tjeskoba". Ali
evanđelist potom bilježi: „Kad se nađe u
smrtnoj borbi, još je žarče molio" (Lk 22,43). I nakon toga, kao da je strah
posve nestao. On ustaje i ne čeka patnju, nego joj ide u susret.
Isusovi prvi učenici iskusili su dobro snagu molitve. Ona
čini čuda. Nakon molitve i silaska Duha postali su drugi ljudi. Od uplašenih i
strašljivih bića postali su hrabri i odvažni duhovni ratnici, spremni dati
živote za Isusa i njegovu Radosnu vijest. O snazi molitve mogli bismo govoriti
još puno. Uvjeren sam da i svi vi ovdje nazočni imate nešto tog iskustva.
Molitva čovjeku nikada ne dozvoljava da se u poteškoćama preda. Bog mu u
molitvi uvijek pokazuje neki izlaz.
Neka nam Isusov Duh pomogne da u našim životnim
strahovima nikada ne osjetimo samoću i ostavljenost nego da iskusimo istinitost
Isusovih riječi: „Ja sam s vama u sve
dane do svršetka svijeta", završio je propovijed biskup Zdenko.
Na kraju sv. mise,
župnik preč. Vazgeč čestitao je biskupu Križiću 4. obljetnicu biskupstva zaželivši
mu snagu i zdravlje da nas vodi kao hrabar i dobar pastir. Slijedila je svečana
zahvalnica Tebe Boga hvalimo, nakon koje je biskup Križić zahvalio i prvom biskupu
sada u miru Mili Bogoviću te završio slavlje svečanim blagoslovom.