Duhovni kutak

Služba muke Gospodnje u Gospiæu

Službu muke Gospodnje na Veliki petak u gospiækoj katedrali predvodio je gospiæko-senjski biskup Zdenko Križiæ u zajedništvu s biskupom u miru Milom Bogoviæem, kancelarom i tajnikom Mišelom Grguriæe, župnikom Mariom Vazgeèem i ðakonom Brunom Lovakoviæem.

Biskup je u propovijedi naglasio da su na ovaj dan, Veliki petak, ljudi osudili na smrt Sina Božjega i to na najokrutniju vrstu smrti koju su izmislili: smrt na križu te nastavio opis dogaðaja kako su ih zabilježili evanðelisti: „ Križ je bio sastavljen od dva elementa: jedne uspravne grede, redovito ukopane u zemlju èim su osuðenika odluèili raspeti i jedne vodoravne grede, nešto kraæe od vertikalne, koju je osuðenik morao nositi na mjesto svog stratišta. Tako je i Isus nosio tu vodoravnu gredu koja nije bila nimalo laka. Pri razapinjanju, najprije su osuðenika vezali ili èavlima pribili na horizontalnu gredu. Zatim su ga podizali na onu vertikalnu na kojoj je bilo udubljeno mjesto za horizontalnu gredu. Osuðenik je polako umirao u bolima gušeæi se pri punoj svijesti.

Nekada su vojnici, onima koji su visjeli na križu, razbijali kosti na nogama ili ih kopljem proboli da bi ubrzali njihovu smrt. Uz sve ovo, osuðenika su, prije samog razapinjanja, zlostavljali najrazlièitijim poniženjima, izrugivanjima, ismijavanjima i nastavili sve vrijeme dok je visio na križu. Bilo je to kao opomena svima koji bi se usudili suprotstaviti vlastima ili uèiniti kakvo kriminalno djelo.

Evanðelisti napominju da je greda križa bila Isusu preteška, a prije su ga jako izmuèili bièevanjem, tako da je jedva mogao hodati. Vojnici su se, videæi da Isus tetura i pada, bojali da neæe moæi iznijeti taj teret do pogubljenja, zato prisiljavaju jednog èovjeka, imenom Šimun, koji se vraæao s polja, da mu pomogne barem jedan dio puta nositi tu gredu križa. Marko navodi imena djece tog Šimuna. Najvjerojatnije zbog toga jer je prva kršæanska zajednica kojoj Marko piše, dobro poznavala te Šimunove sinove pa su mogli kod njih sve provjeriti.

Isus je teškom mukom dospio do mjesta razapinjanja. O razapinjanju evanðelisti govore u nekoliko rijeèi. Daleko više govore o daljnjim izrugivanjima koja se nastavljaju dok Isus visi na križu. To izrugivanje je uistinu, demonsko. Napominju još neke detalje: kockom dijele Isusove haljine, spominju natpis koji je stavljen na križ kao razlog osude te da su uz njega razapeli još dvojicu kriminalaca. Za života je Isus bio izrugivan kao „prijatelj carinika i grješnika", a evo sada i umire u njihovom društvu. Od šestog do devetog sata nastupa èudna tama. O devetoj uri povika Isus iza glasa: 'Eli, Eli, lema sabahtani?' To æe reæi: 'Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' (Mt 27,46). Neki od prisutnih pomisliše da zove Iliju proroka, za koga se vjerovalo da je živ uznesen na nebo i da æe doæi u èasu Božje srdžbe. Jedan od prisutnih, vjerojatno vojnik, odlazi te spužvu umaèe u ocat i pruža Isusu da pije. Ovaj èin nije bio izrugivanje, nego znak samilosti, jer se smatralo da je ocat neka vrst anestezije, narkotika koji ublažava boli. Matej i Marko ne kažu da je Isus to pio, nego žele istaknuti da Isus umire pri punoj svijesti. Ivan opet tvrdi da je Isus uzeo ponuðeni ocat jer ne želi odbiti iskreni znak samilosti jedne osobe.

Evanðelisti, napose Marko, žele istaknuti Isusovu potpunu ostavljenost i samoæu u njegovoj muci i smrti. Nema blizu nikoga od svojih prijatelja. Križ mu pomaže nositi jedan neznanac i to stoga, jer su ga prisilili. Ovakva pomoæ ne olakšava. Ona je muèna, još više optereæuje. Križ i patnja tom iznuðenom pomoæi postaju još teži, još muèniji. Doduše, spominju se, ali tek poslije njegove smrti, neke žene koje su sve to promatrale 'izdaleka', kako veli evanðelist. Isus umire u potpunoj osamljenosti. Uz iskustvo ostavljenosti od prijatelja, Isus ima iskustvo i ostavljenosti od Boga. Ovo može biti zbunjujuæe, da Bog ostavlja svoga Sina ili nekog svoga vjernika u trenucima najveæe patnje!"

Biskup Zdenko tumaèi da mi iz evanðeoskog izvješæa jasno vidimo je istina baš suprotna te nastavlja: „ U trenucima patnje Bog je vjerniku najbliži, samo što zbog patnje to ne može odmah osjetiti. Koliko puta se i sami, u nekim svojim patnjama, uvjerimo kako nas je Bog napustio, a tek puno kasnije, kada patnja proðe, otkrijemo da smo imali krivo. Ovakva iskustva proživljavali su mnogi Božji ljudi.

Isus je, kako izvješæuje sveti Luka, pred samu smrt smireno rekao: 'Oèe, u ruke tvoje predajem duh svoj'. U svom pouzdanju u Oca, Isus je bio siguran da nije ostavljen, ali njegova ljudska osjetila to nisu mogla primijetiti.

Isusovi neprijatelji, razapinjuæi Isusa, bili su uvjereni da su ispravno postupili, jer likvidirali su jednoga koji se lažno proklamirao kao Mesija. Imaju za to i dokaze: u Bibliji se na mnogo mjesta nalazi tvrdnja da Bog pravednika u nevolji ne ostavlja nego ga spašava. Ako Bog sada Isusa ne spašava, onda je to dokaz da on ne spada u pravednike. Tako razmišljaju njegovi protivnici. A zato, nalaze još dodatnih dokaza: kakav je on Mesija kad ne može siæi s križa, kad nije u stanju spasiti sebe, a tobože, spašavao bi druge? Pored toga ne može uèiniti nikakvo èudo: ne može èak pogoditi niti tko ga udara. Tako je križ njima dokaz Isusove lažnosti. Zato ga ismijavaju svi: vojnici, sveæenici, pismoznanci, prolaznici, pa èak i jedan od raspetih na križu.

Iz usta tih prolaznika, sveæenika i pismoznanaca govori sam Sotona. On mu je još onda, kušajuæi Isusa u pustinji, upuæivao iste rijeèi: 'Ako si sin Božji, uèini ovo ili ono'. Ali Isus je te ðavolske ponude posve ignorirao kao što to èini i sada. Njegovi neprijatelji žele dokaz da je on zaista Mesija, da je božanskog podrijetla, ali takav dokaz ili takav znak neæe dobiti.

Oko križa je veliki promet i velika vika. Iz Isusovih usta, prema Mateju i Marku, izlaze dva povika ili vapaja: vapaj napuštenosti: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio", te vapaj u èasu smrti: „Isus povika jakim glasom i izdahnu". U svom vapaju Bogu Isus ne traži nikakvu osvetu, nikakvu pravdu, nego samo Oèevu blizinu. Isus je uzor kršæanskog muèeništva. Sva glavna obilježja njegovog života dolaze još jaèe do izražaja na križu. To se posebno vidi u izvješæu evanðelista Luke. Tu je, prije svega, Isusova nevinost koju prepoznaje i potvrðuje i sam razbojnik na križu, a poslije smrti Isusov identitet prepoznaje jedan stotnik i drugi rimski stražari koji su bili pod križem.

Istaknuto je nadalje, kako Isus, koji je cijeli život posvetio tražeæi grješnike i one odbaèene, evo sada meðu njima i umire. On, koji je toliko insistirao na opraštanju, nenasilju i ljubavi prema neprijateljima, sada s križa ne samo da ne zaziva nikakvo nasilje nego oprašta i isprièava one koji su ga osudili i razapeli. Isus koji nikada nije bio zabrinut za sebe nego samo za Oca i ljude, sada se na križu opire svakoj napasti spašavanja samoga sebe, ali zato spašava raskajanog razbojnika koji postaje prvi stanovnik raja. Isus do zadnjeg vapaja ostaje povezan s Ocem u vršenju njegove volje i zato njegovi vapaji nisu završili u prazno. Na te Isusove vapaje Bog nije ostao u šutnji: odgovara s mnogim izvanrednim znakovima zbog kojih su neki pogani uèinili ispovijest vjere."

Propovjednik je na kraju, sve koji su ga slušali i pratili putem Facebooka i YouTubea, još jednom upozorio da je Križ objava Isusovog božanstva. I mi pred križem prepoznajemo Božju ljubav prema nama i zato mu iskazujemo poklonstvo: Klanjamo ti se Kriste i blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem svijet otkupio. Amen."

s. Robertina Medven