Služba muke
Gospodnje u Gospiću
Službu
muke Gospodnje na Veliki petak u gospićkoj katedrali predvodio je gospićko-senjski
biskup Zdenko Križić u zajedništvu s biskupom u miru Milom Bogovićem,
kancelarom i tajnikom Mišelom Grguriće, župnikom Mariom Vazgečem i đakonom
Brunom Lovakovićem.
Biskup je u propovijedi naglasio da su
na ovaj dan, Veliki petak, ljudi osudili na smrt Sina Božjega i to na
najokrutniju vrstu smrti koju su izmislili: smrt na križu te nastavio opis
događaja kako su ih zabilježili evanđelisti: „ Križ je bio sastavljen od dva
elementa: jedne uspravne grede, redovito ukopane u zemlju čim su osuđenika
odlučili raspeti i jedne vodoravne grede, nešto kraće od vertikalne, koju je
osuđenik morao nositi na mjesto svog stratišta. Tako je i Isus nosio tu
vodoravnu gredu koja nije bila nimalo laka. Pri razapinjanju, najprije su osuđenika
vezali ili čavlima pribili na horizontalnu gredu. Zatim su ga podizali na onu
vertikalnu na kojoj je bilo udubljeno mjesto za horizontalnu gredu. Osuđenik je
polako umirao u bolima gušeći se pri punoj svijesti.
Nekada su vojnici, onima koji su visjeli
na križu, razbijali kosti na nogama ili ih kopljem proboli da bi ubrzali
njihovu smrt. Uz sve ovo, osuđenika su, prije samog razapinjanja, zlostavljali
najrazličitijim poniženjima, izrugivanjima, ismijavanjima i nastavili sve
vrijeme dok je visio na križu. Bilo je to kao opomena svima koji bi se usudili
suprotstaviti vlastima ili učiniti kakvo kriminalno djelo.
Evanđelisti
napominju da je greda križa bila Isusu preteška, a prije su ga jako izmučili
bičevanjem, tako da je jedva mogao hodati. Vojnici su se, videći da Isus tetura
i pada, bojali da neće moći iznijeti taj teret do pogubljenja, zato
prisiljavaju jednog čovjeka, imenom Šimun, koji se vraćao s polja, da mu
pomogne barem jedan dio puta nositi tu gredu križa. Marko navodi imena djece tog
Šimuna. Najvjerojatnije zbog toga jer je prva kršćanska zajednica kojoj Marko
piše, dobro poznavala te Šimunove sinove pa su mogli kod njih sve provjeriti.
Isus je teškom mukom dospio do mjesta
razapinjanja. O razapinjanju evanđelisti govore u nekoliko riječi. Daleko više
govore o daljnjim izrugivanjima koja se nastavljaju dok Isus visi na križu. To
izrugivanje je uistinu, demonsko. Napominju još neke detalje: kockom dijele
Isusove haljine, spominju natpis koji je stavljen na križ kao razlog osude te
da su uz njega razapeli još dvojicu kriminalaca. Za života je Isus bio
izrugivan kao „prijatelj carinika i grješnika", a evo sada i umire u njihovom
društvu. Od šestog do devetog sata nastupa čudna tama. O devetoj uri povika
Isus iza glasa: 'Eli, Eli,
lema sabahtani?' To će
reći: 'Bože
moj, Bože moj, zašto si me ostavio?' (Mt 27,46). Neki od
prisutnih pomisliše da zove Iliju proroka, za koga se vjerovalo da je živ
uznesen na nebo i da će doći u času Božje srdžbe. Jedan od prisutnih,
vjerojatno vojnik, odlazi te spužvu umače u ocat i pruža Isusu da pije. Ovaj
čin nije bio izrugivanje, nego znak samilosti, jer se smatralo da je ocat neka
vrst anestezije, narkotika koji ublažava boli. Matej i Marko ne kažu da je Isus
to pio, nego žele istaknuti da Isus umire pri punoj svijesti. Ivan opet tvrdi
da je Isus uzeo ponuđeni ocat jer ne želi odbiti iskreni znak samilosti jedne
osobe.
Evanđelisti,
napose Marko, žele istaknuti Isusovu potpunu ostavljenost i samoću u njegovoj
muci i smrti. Nema blizu nikoga od svojih prijatelja. Križ mu pomaže nositi
jedan neznanac i to stoga, jer su ga prisilili. Ovakva pomoć ne olakšava. Ona
je mučna, još više opterećuje. Križ i patnja tom iznuđenom pomoći postaju još
teži, još mučniji. Doduše, spominju se, ali tek poslije njegove smrti, neke
žene koje su sve to promatrale 'izdaleka', kako veli evanđelist. Isus umire u
potpunoj osamljenosti. Uz iskustvo ostavljenosti od prijatelja, Isus ima
iskustvo i ostavljenosti od Boga. Ovo može biti zbunjujuće, da Bog ostavlja
svoga Sina ili nekog svoga vjernika u trenucima najveće patnje!"
Biskup Zdenko tumači da mi iz
evanđeoskog izvješća jasno vidimo je istina baš suprotna te nastavlja: „ U
trenucima patnje Bog je vjerniku najbliži, samo što zbog patnje to ne može odmah osjetiti. Koliko puta
se i sami, u nekim svojim patnjama, uvjerimo kako nas je Bog napustio, a tek
puno kasnije, kada patnja prođe, otkrijemo da smo imali krivo. Ovakva iskustva
proživljavali su mnogi Božji ljudi.
Isus je, kako izvješćuje sveti Luka,
pred samu smrt smireno rekao: 'Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj'. U
svom pouzdanju u Oca, Isus je bio siguran da nije ostavljen, ali njegova
ljudska osjetila to nisu mogla primijetiti.
Isusovi neprijatelji, razapinjući
Isusa, bili su uvjereni da su ispravno postupili, jer likvidirali su jednoga
koji se lažno proklamirao kao Mesija. Imaju za to i dokaze: u Bibliji se na
mnogo mjesta nalazi tvrdnja da Bog pravednika u nevolji ne ostavlja nego ga spašava.
Ako Bog sada Isusa ne spašava, onda je to dokaz da on ne spada u pravednike. Tako
razmišljaju njegovi protivnici. A zato, nalaze još dodatnih dokaza: kakav je on
Mesija kad ne može sići s križa, kad nije u stanju spasiti sebe, a tobože,
spašavao bi druge? Pored toga ne može učiniti nikakvo čudo: ne može čak
pogoditi niti tko ga udara. Tako je križ njima dokaz Isusove lažnosti. Zato ga
ismijavaju svi: vojnici, svećenici, pismoznanci, prolaznici, pa čak i jedan od
raspetih na križu.
Iz usta tih
prolaznika, svećenika i pismoznanaca govori sam Sotona. On mu je još onda, kušajući
Isusa u pustinji, upućivao iste riječi: 'Ako si sin Božji, učini ovo ili ono'. Ali
Isus je te đavolske ponude posve ignorirao kao što to čini i sada. Njegovi
neprijatelji žele dokaz da je on zaista Mesija, da je božanskog podrijetla, ali
takav dokaz ili takav znak neće dobiti.
Oko križa je veliki promet i velika vika. Iz Isusovih
usta, prema Mateju i Marku, izlaze dva povika ili vapaja: vapaj napuštenosti: „Bože
moj, Bože moj, zašto si me ostavio", te vapaj u času smrti: „Isus
povika jakim glasom i izdahnu". U svom vapaju Bogu Isus ne traži nikakvu
osvetu, nikakvu pravdu, nego samo Očevu blizinu. Isus je uzor kršćanskog
mučeništva. Sva glavna obilježja njegovog života dolaze još jače do izražaja na
križu. To se posebno vidi u izvješću evanđelista Luke. Tu je, prije svega,
Isusova nevinost koju prepoznaje i potvrđuje i sam razbojnik na križu, a
poslije smrti Isusov identitet prepoznaje jedan stotnik i drugi rimski stražari
koji su bili pod križem.
Istaknuto je nadalje, kako Isus, koji je cijeli život
posvetio tražeći grješnike i one odbačene, evo sada među njima i umire. On,
koji je toliko insistirao na opraštanju, nenasilju i ljubavi prema
neprijateljima, sada s križa ne samo da ne zaziva nikakvo nasilje nego oprašta i
ispričava one koji su ga osudili i razapeli. Isus koji nikada nije bio zabrinut
za sebe nego samo za Oca i ljude, sada se na križu opire svakoj napasti spašavanja
samoga sebe, ali zato spašava raskajanog razbojnika koji postaje prvi stanovnik
raja. Isus do zadnjeg vapaja ostaje povezan s Ocem u vršenju njegove volje i
zato njegovi vapaji nisu završili u prazno. Na te Isusove vapaje Bog nije ostao
u šutnji: odgovara s mnogim izvanrednim znakovima zbog kojih su neki pogani učinili
ispovijest vjere."
Propovjednik je na kraju, sve
koji su ga slušali i pratili putem Facebooka i YouTubea, još jednom upozorio da je Križ objava Isusovog božanstva. I mi pred križem prepoznajemo Božju
ljubav prema nama i zato mu iskazujemo poklonstvo: Klanjamo ti se Kriste i
blagoslivljamo te, jer si svojim svetim križem svijet otkupio. Amen."
s.
Robertina Medven