Don Blog piše "Protekli događaji u Hrvatskoj, bez obzira na njihovu (ne)važnost, redovito vrlo brzo padaju u zaborav. Sve ovisi o snazi medijskog "podgrijavanja juhe” ili "prežvakavanju” već prožvakanoga… U tu kategoriju spadaju i prepucavanja o nadnevku i smislu Dana državnosti, i partizanska komemoracija u šumi Brezovici kod Siska, i održavanje "versko-nacionalnog” derneka dvojca Pupovac-Goldstein nad Šaranovom jamom u Velebitu, i… ima toga mnogo… Pritom svakako valja istaknuti (naš) famozni povijesni paralelizam, koji najbolje oslikava primjer 'dvostrukog' 22. lipnja.
Toga dana hrvatski NAROD ide nad jamu Jazovku u Žumberku, gdje se MOLITVENO sjeća zločinački pobijenih ranjenika iz zagrebačkih bolnica ter zarobljenih hrvatskih vojnika i civila 1945. godine (baš kao što su, pod istom petokrakom, pobijeni i ranjenici iz Vukovarske bolnice na Ovčari 1991.)! A istoga dana najviši DRŽAVNI VRH ide u spomenutu Brezovicu, na dan tzv. antifašističke borbe (a zapravo slave one koji su pod zvijezdom petokrakom, za interes Staljina, rušili novonastalu hrvatsku državu i terorom ubijali narod)… Ubi(t će) nas višak povijesti!
Osim toga, približava se i Dan U (nekadašnji tzv. Dan ustanka narodā i narodnosti SRH), koji 27. srpnja u Hrvatskoj neke političke 'opcije' obilježavaju i u 21. stoljeću (uostalom kao i razne druge "antifašističke” nakarade). Ali neću o tome – pisao sam prošle godine – iako mi je na srcu mala katolička zajednica Hrvata koji su u Hrb (nekadašnji Srb) doselili iz Bosne, jer sam prošle godine o njima i katolicima u Donjem Lapcu duhovno skrbio od početka Korizme do ljeta. Uz taj dan veže se i genocid koji je doživjela župa Boričevac nedaleko od Lapca. Ovih dana izlazi konačno i knjiga DOSSIER BORIČEVAC, urednika (i jednog od autora) Josipa Pavičića, koja na 688 stranica velikog formata donosi niz historiografskih, memoarskih, književnih i drugih priloga o Boričevcu i njegovoj župi Male Gospe.
Prva je to knjiga u kojoj se otvoreno, bez uvijanja, obuhvatno i činjenično, iz povijesne i ljudske perspektive, kroz priču i sjećanje, progovara o sudbini sela Boričevac, o životu u selu i okolnostima u kojima je selo, zajedno sa svojom župom, nestalo u ljeto 1941., kada su selo zapalili i sve župljane, nedužne i nenaoružane seljane, zauvijek protjerali (neke i pobili) srpski "ustanici” (kako su sami sebe nazivali) s kokardama i ponekom crvenom zvijezdom petokrakom na kapama ter bez ikakvih oznaka (ako se u oznake ne računa mržnja), dakle, četnici, komunisti i razjarena rulja.
Dakle, tom se knjigom konačno odnosno prvi put na sustavan način osvjetljava naličje događaja koji su u Jugoslaviji 45 godina prikazivani i slavljeni kao "ustanak naroda Hrvatske protiv fašizma”, premda su u svojoj srži bili antihrvatski i antiljudski. Znali smo da je bilo teško biti Boričevljanin, rekao je u Boričevcu naš biskup Mile Bogović, a sada se iz ove knjige napokon vidi kako je to uistinu bilo – prije progona, kako se i zašto progon dogodio i kako se živjelo i živi u progonstvu.
Hvala Bogu, može se slikovito reći, konačno dolazi "publicistička Oluja”!
A toj bezočnoj i drskoj manipulaciji u Pounju, tj. "obeležavanju…”, slična je ona (spomenuta) koja se svake godine događa "u srcu Like”. Upravo 24. lipnja 2012., kao i prethodnih godina, ponovno su pod vodstvom/vođstvom famoznog Pupyja predstavnici hrvatske i srpske politike izveli svoj performans odnosno apsurdnu predstavu, zajedno s predstavnicima Srpske pravoslavne Crkve i Židovske zajednice u Hrvatskoj – nad Šaranovom jamom, iznad mjesta znakovita imena Jadovno, kao u svojoj privatnoj suverenoj državici, "komemorirajući navodne srpske i židovske žrtve od 40.000 u jamama oko Jadovna, a samo u Šaranovoj jami govore o 15-ak tisuća žrtava, a koje zločine su, kako kažu, počinili ustaše 1941. godine”, istaknula je dr. Ružica Ćavar u svome osvrtu na tzv. Dan državnosti u RH, pod naslovom OD MONSTRUOZNE LAŽI, PREKO MITA, DO POLITIČKE DOGME – O logorima Jasenovac, Jadovno itd.
Prošle godine (2011.), "u isto vrijeme, na tome je mjestu, uz predsjednika Republike Hrvatske Ivu Josipovića, Vesnu Pusić i druge, bio i tadašnji predsjednik Republike Srbije Boris Tadić, koji je srcedrapateljno tvrdio da mu je u toj jami završio i djed po majci, a isto tvrdi i neizbježni Slavko Goldstein za svoga oca. Čudi me kad izražavaju tako veliki pijetet za žrtve svojih najbližih, kako se bar nisu potrudili već u vrijeme propale Jugoslavije, a i nakon nje nitko im ne bi uskraćivao sredstva, da dođu do tih tako brojnih kostura svojih najmilijih pa da ih dostojno pokopaju. Ipak, 'ne lezi vraže', oni to nikako nisu htjeli provjeriti, pa i DNK analizom utvrditi članove svojih obitelji, nego čak i 24. lipnja 2012. tobože s velikom žalošću, na Pupovčev i Goldsteinov način, kukaju i optužuju, ali ne govore o tome da bi provjerili svoje laži.
No, prava je činjenica, znanstveno utvrđena, o čemu je pisao Hrvatski list br. 353 od 30. lipnja 2011., i broj 354, od 7. srpnja iste godine, da u Šaranovoj jami nema ni jednoga kostura, dok nekoliko drugih jama oko Jadovna uopće nisu istraživane nego su zarasle šikarom, prekrivene kamenjem, pa i betonom. Oni, poput 'moralnog i poštenog' Milorada Pupovca, tobožnjeg povjesničara Đorđa Zatezala i velikog 'sveznadara' Slavka Goldsteina, koji svi bubaju brojku od 40.000 ubijenih Srba i bačenih u te jame, i ne pomišljaju da traže novac, koji bi objeručke dobili, da kopaju po tim jamama, jer sigurno znaju da bi tu našli samo kosti žrtava svojih komunističkih zločina iz 1945. godine, pa i ranije, tijekom Drugog svjetskog rata”, piše otvoreno dr. Ćavar, dodajući da bi se možda pored tisuća ubijenih Hrvata na tome mjestu našle i kosti Jure Francetića!
Bila bi to speleološko-historiografska "oluja”!, piše don Blog