VLAST BEZ LEGITIMITETA I POTPORE VEĆINE NARODA
Osvajanje vlasti bez demokratskog
legitimiteta
Legitimitet je politička potpora koju su na
demokratskim izborima slobodnom voljom glasujući dali građani/birači nekoj
političkoj stranci ili koaliciji. Legitimitet kao pojam u svom opsegu ima dva
sadržaja – kvantitativni i kvalitativni. Kvantitativna dimenzija znači da je
stranka na izborima dobila određeni broj glasova koji ima značajan udio u
ukupnom broju birača odnosno biračkom tijelu, a koliki je taj udio ovisi i o
tome hoće li vlada biti jednostranačka ili koalicijska no u načelu bi trebao
biti negdje u rasponu od 20 do 40 posto biračkoga tijela. Kvalitativna pak
dimenzija podrazumijeva da su ti glasovi dobiveni i zastupnički mandati
osvojeni u slobodnoj, medijski i financijski ravnopravnoj izbornoj kampanji; te
demokratskom, kompetitivnom, regularnom i transparentnom izbornom procesu u
kojem opozicija vjerodostojnost rezultata izbora odnosno broja glasova može i –
provjeriti! Ujedno to znači i da većina u biračkom tijelu dragovoljno priznaje
i prihvaća autoritet vlasti jer vjeruje da je ona utemeljena na moralnim,
humanističkim, pravnim i političkim vrednotama; koje sadrže, štite i promiču
ljudska, građanska, nacionalna, politička i ekonomska prava i slobode, te da je
ta i takva vlast potrebna i korisna za optimalno funkcioniranje, održavanje i
promicanje gospodarstva, društva i države te standarda i kvalitete života
građana. Dakle kao što se može spoznati iz prethodno
navedenih činjenica, legitimitet u stvarno demokratskom poretku proizlazi iz
dragovoljnosti izvornih nositelja suvereniteta – građana/birača i njihovog slobodnog
odlučivanja na izborima. Što dakako samo po sebi podrazumijeva da vlast izravno
ili neizravno, otvoreno ili prikriveno ne zlorabi institucionalnu političku
moć pa makar i „mekom" represijom protiv
opozicije i političkih neistomišljenika. Ali također, da u izbornom procesu
masovno ne zlorabi ekonomsku i
egzistencijalnu ovisnost svojih birača kroz interesnu
klijentelističko-koruptivno-uhljebničko-nepotističku mrežu i partijsku
„vojsku".
A kada se pak radi o vlastima
i izborima u Hrvatskoj, jedini zaključak iz svega toga može biti – moje pjesme, moji
snovi te realni pesimizam. Pa tko do tada preživi ili ne iseli iz domovine,
vidimo se u nekom drugom, s motrišta ovdje i sada – utopijskom vremenu, političkom sustavu i
društvu!Na upravo
održanim izborima za 10. saziv Hrvatskog sabora, HDZ je osvojio 66 mandata od
ukupno 143 ili 46 posto. Politički i ustavnopravno bi bilo logično te demokratski
i prijeko potrebno da je ta i toliko visoka mandatna zastupljenost, posljedica
i sukladna visokom stupnju legitimiteta odnosno kvantitativnoj potpori u
biračkom tijelu kroz dobivene glasove. No te matematički logične i demokratski
potrebne pozitivne povezanosti između brojke osvojenih mandata i brojke
osvojenih mandata – nije bilo! Kako to da nije bilo? Pa tako što je prema
Rješenju Ministarstva uprave od 1. srpnja 2020.g. u popis birača bilo upisano
ukupno 3.859.487 birača, od kojih je na izborima 37.957 birača glasovalo po
posebnom biračkom pravu u XI. izbornoj jedinici. Što znači da je u jedanaest
(I. – XI.) izbornih jedinica bilo ukupno 3.821.530 birača. Na izbore je izašlo
1.732.125 (važeći i nevažeći glasački listići), a što je samo 46,83posto
biračkoga tijela! HDZ (i HSLS u I. te HDS u X.) odnosno njegove izborne liste u
11 izbornih jedinica dobio je ukupno 632.509 glasova odnosno 16,55 glasova
biračkoga tijela, što znači da je za HDZ glasovao čak i nešto manje od svakog
šestog birača.
No, nije to nešto novo i neočekivano, nego nastavak trenda
gubljenja glasova i političke potpore birača. Naime, na izborima za Hrvatski
sabor 2016.g. HDZ je dobio ukupno 682.687 glasova, što je 88.383 ili 11,46 posto glasova manje nago što je
dobio na izborima 2015. godine. Na upravo završenim izborima dobio je 50.178 ii
7,35 posto glasova manje nego na izborima 2016. godine. Na tim izborima 2016.g.
HDZ je u I. izbornoj jedinici dobio 62.310 glasova, a Andrej Plenković kao prvi
na listi 33.265 preferencijskih glasova. Ove pak 2020.g. HDZ je u toj istoj I.
jedinici dobio 49.202 odnosno 13.108 ili 12,66 posto glasova manje nego
2016.g., a Andrej Plenković kao prvi na listi dobio je 1.057 ili 10,32 posto
manje preferencijskih glasova! Od deset (I. – X.) izbornih jedinica HDZ je uz
već tradicionalno nesklonu „riječko – istarsku" VIII. jedinicu, apsolutno
najmanje glasova dobio upravo u I. izbornoj jedinici u kojoj je Andrej
Plenković bio prvi na listi!
POLUDEMOKRATSKI I POLUKOMPETITVNI IZBORNI PROCES
Demokratski
izborni legitimitet ne podrazumijeva samo broj dobivenih glasova birača
razmjeran i promjeren demokratskim standardima, nego i stvarno demokratske
izbornu kampanju i izborni proces. A kao što je to poznato, na izborima u
Hrvatskoj vlast i stvarna opozicija (jer
postoji i prikrivena – kolaborantska koja u protudemokratskom „izbornom
inženjeringu" vladajućoj stranci služi za rasipanje glasova birača stvarnih
opozicijskih stranaka!) u izbornoj kampanji i izbornom procesu nisu medijski i
financijski ravnopravni, državna i javna
uprava nisu u tome neutralni, ne postoje višestranački birački odbori i izborna
povjerenstva kao i kontrola središnjeg zbrajanja glasova koji bi jamčili
nemogućnost zloporaba u korist vlasti, u mnogim segmentima su upitne regularnosti, agencije za
ispitivanje javnog mnijenja su to samo nominalno, a stvarno raznim trikovima i
potporom dirigiranih medija modeliraju javno mnijenje i biračko tijelo prema
interesima vladajuće stranke i tako utječu na rezultate izbora; formalno javna
televizija je partijska te u izbornoj kampanji moćno propagandno sredstvo
vladajuće stranke, ozračje je bliže poluslobodnom nego slobodnom a ukupan
sadržaj izbora – poludemokratski.
Posebno
i unaprijed tome da su izbori polukompetitivni pridonosi i iskustvena činjenica
da se stranci koja osvoji najveći broj
mandata (a to mogu biti samo HDZ ili SDP!) uvijek u parlamentu priklanja osam
mandata manjinskih zastupnika, tako da su
zbog te unaprijed zajamčene protudemokratske prednosti odnosno mandatnog
„bonusa" od osam zastupnika izbori realno
polukompetitivni i antidemokratski jer ne omogućuju stvarnu promjenu vlasti, odnosno pobjedu
opozicije izvan neformalnog dvostranačja HDZ – SDP i naizmjenične fiktivne
uloge opozicije jedne od tih stranaka u sustavu „dogovorne demokracije"! Po
politološkoj tipologiji izborâ i izbornih procesa, polukompetitivni izbori ne
klasificiraju se u skupinu demokratskih izbora. Što pokazuje da su izbori u
Hrvatskoj samo formalno tj. tek po pukoj
formi demokratski, ali da nisu i po svom realnom i punom sadržaju stvarno –
demokratski! A to pak znači da oni imaju svrhu stvaranja privida demokratskog
političkog poretka odnosno lažne ili fasadne demokracije i prikrivanja
vladajućeg sustava autoritarizma (F. Bieber), te sprječavanja mogućnosti bilo
kakve ozbiljnije pozitivne političke, gospodarske, društvene i ine promjene tj.
održavanje trajnog – status quoa!
PROSVJEDNA
NISKA IZLAZNOST BIRAČA
Stopa
izlaznosti birača na izborima za Hrvatski sabor desetljećima unatrag
kontinuirano ima silazni trend. Godine 2015. glasovalo je 2.284.266 ili 6o,82
posto biračkoga tijela, a 2016.g. 1.979.277 ili 52,59 posto biračkoga tijela.
Na upravo održanim izborima 5. srpnja 2020.g. izašlo je minornih 1.732.125
birača ili samo 46,83 posto biračkog tijela, no u kontekstu navedenih podataka
o kontinuiranom snižavanju izlaznosti birača razvidno je da to nije posljedica
značajnijeg utjecaja korona-pandemije.
A ta i toliko niska izlaznost birača ne delegitimira samo te i takve
izbore, nego delegitimira i stranku/koaliciju HDZ (te HSLS i HDS) koja je
osvojila najviše mandata, kao i vladu i izvršnu vlast koju će formirati. Zašto je na izbore izašao tako mali broj
birača?
Je li tako značajna većina birača apolitična, nezainteresirana, lijena
i društveno neodgovorna; ili je stekla zavidnu demokratsku političku kulturu
koja im omogućuje da vide i razumiju o kakvim, kojim i čijim izborima su tu
radi? Vlasti već desetljećima
kontinuirano sve čine da izbore (a time i demokraciju) podcijene, obezvrijede,
obesmisle i kompromitiraju u javnosti i među biračima; tako da oni umjesto
festivala demokracije budu – sumrak i karneval demokracije!
Od apsurdno u odnosu na brojku od 14 mandata u izbornim jedinicama visokog izbornog
praga od 5 posto, do isto takve podjele države na deset izbornih jedinica. Pa
zašto je onda u Njemačkoj cijela država jedna izborna jedinica, a 350
zastupnika bira se u Bundestag uz izborni prag od 5 posto glasova? Pa zato da
osvojeni mandati budu kvantitativno što razmjerniji i „pravedniji" odraz
glasova birača, da sastav parlamenta bude što reprezentativniji u odnosu na
političku i inu heterogenost biračkoga tijela i društva, te i da bude ostvarena
ciljna predodžba (politički i društveni cilj) razmjernog izbornog sustava – da
što manje listâ ostane ispod izbornog praga i time bude izgubljen što manji
broj glasova.
A zašto je u Hrvatskoj na izborima sve suprotno od toga? Pa zato
da izbori ne budu kompetitivni, demokratski i s realnom mogućnošću promjene
vlasti!A
samo i jedino parlament koji je po zastupničkom sastavu reprezentativan u
odnosu na biračko tijelo, omogućuje i jamči društvenu stabilnost te
institucionalno i demokratsko razrješavanje političkih, ekonomskih, društvenih
i inih raznolikih i oprečnih potreba, interesa, prijepora i kriznih situacija.
Jer autokratskoj, nelegitimnoj i nedemokratskoj stabilnosti je svojstven veliki
stupanj društvene entropije, koja ima enorman potencijal za izvaninstitucionalno
razrješavanje političkih, ekonomskih i društvenih sporova i antagonizama!
Čemu i kome služe i koriste zakonske odredbe
da se politička stranka može osnovati uz samo 50 potpisa podupiratelja, i da na izborima
može nastupiti bez potpisa potpore birača? Samo tome da na biračkom listiću
budu i po 22 izborne liste, da listić bude površine osrednjeg ručnika, a njegov tiskani sadržaj kao vozni red
na autobusnom kolodvoru da zbuni birače kako bi se pri glasovanju što teže
snalazili, te da im se i tako ogade izbori i otkloni motivacija za svakim
budućim glasovanjem, i dovedu u psihološko i političko stanje poznato kao –
biračka apatija! Kao jedna od operativnih sastavnica protudemokratskog
„izbornog inženjeringa".
No na polukompetitivni i nedemokratski
izborni proces i izbore ne reagiraju svi birači istovjetnim emocijama, moralnim
pristupom i političkim stajalištima; tj. rezignacijom, moralnom osudom,
pasivnim otporom i biračkom apatijom. Naprotiv, mnogi birači na lažne
demokratske izbore reagiraju aktivnim otporom i prosvjedom u vidu bojkota i
protestne izborne apstinencije štiteći time svoj ponos, čast i demokratsko
dostojanstvo; pa na tu i takvu farsu od izbora ustrajno ne izlaze! Primjer su i
dokaz tome kontinuirano sve manje stope izlaznosti na izbore, što pokazuje
visok stupanj demokratske kulture i samopoštovanja većine birača; koji znaju da
i sâm izlazak na izbore znači davanje nezasluženog legitimiteta izborima i
budućoj vlasti! A za što pak zavrjeđuju svaku potporu, zahvalu i priznanje.
VLAST BEZ
LEGITIMITETA I POTPORE VEĆINE NARODA
Prema
članku 1. stavci 1. i 2. Ustava RH: „U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz
naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.
Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem". Narod
odnosno izvorni nositelji suverenosti državljani/birači ostvaruju
vlast/demokraciju (demokracija=posredna ili neposredna vladavina naroda)
izborom i legitimiranjem svojih predstavnika/zastupnika u Hrvatskom saboru.
Kakav i koliki legitimitet mogu imati zakonodavna i izvršna vlast, koju je da
politička nelogičnost i demokratski paradoks budu to veći upravo po razmjernom
izbornom sustavu, izabralo manje od jedne šestine svih birača odnosno biračkoga
tijela? Za 66 zastupnika HDZ-a (i po jednog HSLS-a i HDS-a) glasovalo je ukupno
632.509 birača ili 16,55 posto biračkoga tijela.
Za zastupnika HNS-a i NS-Reformisti
glasovalo je po 8.835 i 8.355 birača što je 0,24 i 0,23 posto biračkoga tijela.
Od u popis birača upisanih 295.091 pripadnika nacionalnih manjina, u XII.
izbornoj jedinici po posebnom biračkom pravu i tri preferencijska glasa
glasovalo je njih 37.957 ili 17,97 posto. Što samo po sebi i logično otvara i ustavnopravnu,
političku i demokratsku dvojbu i pitanje – može li iz posebnog biračkog prava
proizlaziti opći politički mandat u parlamentu?
Poglavito u kontekstu
demokratski i civilizacijski prijeko potrebne zaštite i promicanja nacionalnih,
kulturnih, jezičnih, tradicijskih i drugih posebnosti i prava manjinâ? Je li za
te posebnosti i pravâ manjinâ učinkovito zaštititi i promicati u demokratskom
političkom poretku i pravnoj državi, uopće potreban opći politički mandat
njihovih zastupnika u Hrvatskom saboru? K tome, u državi koja je i članica
Europske unije! Iz
svih tih podataka i pokazatelja razvidno je i neprijeporno da vlast nema
demokratski legitimitet jer protivno Ustavu RH – ne proizlazi iz demokratski
kvalificirane većine naroda i stoga ne pripada narodu, nego pripada političkoj
nomenklaturi bez legitimiteta odnosno političke potpore demokratski
kvalificirane većine u biračkom tijelu! Pa zar išta zornije i valjanije
iskustveno ne svjedoči o stupnju političke potpore naroda vlasti i njezinom
legitimitetu, od neformalne svenarodne „ankete" za svaki državni praznik, za
koje niti 5 posto Hrvata na pročelja svojih domova ne stave da vihori hrvatska
državna zastava! Sigurno ne zbog toga što ne vole svoju domovinu i državu, nego
zato što preziru i ne podupiru nelegitimnu i nedemokratsku vlast.
U politološkoj klasifikaciji razlikuju se tri tipa nelegitimne vlasti:
uzurpacija, diktatura i tiranija. Kako su u Hrvatskoj ipak održani kakvi
takvi i benevolentno nazvani
polukompetitivni i poludemokratski izbori, po toj politološkoj klasifikaciji i
stvarno nedemokratskom izbornom legitimitetu aktualna vlast i njezina
nomenklatura su – uzurpatori, a politički poredak nije demokracija nego – uzurpacija
političkih, ekonomskih te ljudskih i građanskih prava i sloboda velike većine
birača! Zbog toga ta i takva nelegitimna, autokratska i nedemokratska vlast;
nema političko pravo donositi odluke za koje je potrebna kvalificirana
demokratska većina. Kao na primjer, uvesti euro kao platežno sredstvo. Naime,
ulazak u euromonetarni sustav poželjna je i korisna posljedica, visokog stupnja
gospodarske produktivnosti i međunarodne tržišne konkurentnosti.
A ne može te i
ne smije biti posljedica parcijalnih interesa i političkog voluntarizma
trenutačne i nelegitimne vlasti! I
upravo zbog tih i sličnih politika protiv općeg i zajedničkog dobra hrvatskog
društva i naroda, izvorni nositelj suvereniteta te neposredno i vlasti a to
je – narod, mora pristupiti i postupiti organizirano,
koordinirano i sinkronizirano u obrani svog demokratskog političkog te i
prirodnog prava na stvarni demokratski politički poredak, ekonomski standard, kvalitetu
života, obrazovanje, zdravstvo, kulturu i demografsku strategiju koji su na
razini ostalih srednjeeuropskih država članica EU, a koji jamče ne samo
biološki opstanak nego i gospodarski, društveni i uljudbeni napredak! U
strategiji narodne samozaštite od uzurpatorske vlasti, građanski neposluh nije
ni prva ni zadnja opcija među mnogim mogućnostima i načinima učinkovite samozaštite.A u toj pak samozaštiti biološke opstojnosti i projekcije u budućnost kao
nacije, hrvatski narod je neizmjerno maštovit, kreativan, solidaran, hrabar i učinkovit! (E. Kumičić: „Narode! Tat je bačen. Ti si
dobio zadovoljštinu"!)
Lovel Franić