Vlč. Bogović ostao je 100 dana u logorima i proživio patnje koje samo bolesni um može smisliti,Nakon ovakvoga svjedočenja postavlja se pitanje: Zašto već nije postavljena spomen ploča ili bilo kakav spomen ispred policijske postaje u Korenici na sve one mučene Hrvate u Korenici 1991.? Gdje su ti civili, Koreničani, koji su tada gledali i rugali se mučenju svećenika Bogovića? Ovu pripovijest iznio je dr. Letica u Hrvatskom tjedniku
Svećenikov život, muka i smrt
Prvi, pozitivni, tragični junak moje priče, svećenik je po imenu Josip Bogović. Rođen je 27. siječnja 1932 godine u Prekrižju kod Krašića, gradiću kardinala, blaženika i, sasvim sigurno, budućih svetaca (Stepinca i Kuharića). Umro je 10. kolovoza 2009.g. u Svećeničkome domu u Rijeci. U trenutku smrti iza njega je ostalo 77 godina samozatajnoga života i 50. godina plodnoga svećeništva. Svećenički obredi i sprovod obavljeni su 12. kolovoza 2009. u 16 sati u crkvi u Drežnik Gradu.
Zapis o svećeničkim obredima i sprovodu u bespućima virtualne zbilje, na portalu http://slunj-crkva.hr/ objavio je pokojnikov prijatelj, brat po vjeri u vlastiti narod, Boga i Crkvu, ali – daljnji će tijek moje pripovijesti to pokazati – supatnik vlč. Mile Pecić.
Evo najvažnijeg dijela toga sjetnoga zapisa:'Danas je župa Drežnik sva na nogama. Razlog: pokop župnika mučenika vlč. Josipa Bogovića. U 16 sati svetište župne crkve ispunili su svećenici u albama, njih blizu 40. S njima je biskup mons. Mile Bogović, a prostranu crkvu ispunio je Božji narod. Bože, koliko dobrote i veličine ima u tom narodu! Prošao je kalvariju. Na ostatcima zidova ove crkve nakon povratka 1995. stajao je grafit: 'Ovo je štala za đubar'. Bila je meta srpskog topništva. Danas crkva blista u ljepoti kao i ovaj narod koji je izdržao nevjerojatne patnje.
Nastanio se kao umirovljeni svećenik u Drežničkom Selištu. Kad se bolest pogoršala, odlazi u svećenički dom u Rijeku gdje je preminuo. U ime svećenika Riječko-senjske nadbiskupije oprašta se mons. Nikola Uravić. U ime svećenika slunjskoga dekanata vlč. Mile Pecić. Zajedno su dospjeli u srpsko zarobljeništvo. On govori kao svjedok: 'Josipe, hvala ti za vrijeme koje smo dijelili, za bitke koje smo vodili, za rane koje si podnio za Boga i crkvu'.
Vlč. Mile Pecić svoj je zapis završio rečenicama kojih se ne bi postidio ni najbolji novinar kroničar. Te riječi, uz to, objašnjavaju duboku duhovnost i ljudsku ganutost kojima zrače ranije citirane rečenice:'Dok sam za naše drage čitatelje pripremao ovu stranicu, suzdržavao sam se od emocija. Ali ne mogu na kraju ne reći čitateljima (posjetiteljima) ono što ne smijem prešutjeti. Nas desetero 15. listopada 1991. dospjeli smo u srpsko zarobljeništvo u Korenici u pokušaju da pokopamo u spaljenome Vagancu ubijene starce. Vlč. Josip Bogović, časne sestre Amalija Budimir i Mihaela Pavlic, mladić Dražen Rendulić, Mile Lukač i Ivan Magdić Jurkan, Nikola Nikolić, Marko i Mile Knežević i moja malenkost ušli smo u pakao i doživjeli ono što je teško izreći riječima. Vlč. Bogović ostao je 100 dana u logorima i proživio patnje koje samo bolesni um može smisliti, a zadnji iz grupe izišao je nakon godinu dana. Spominjem imena ovih dragih ljudi koji su svaki na svoj način proživjeli dane pakla. Vlč. Josip napustio je našu grupu, ali on je s nama samo na drugi način. Ovi tihi ljudi, koji su prošli ništa manje patnje, nastavljaju dalje svoj život u slobodi i miru noseći na duši i tijelu ožiljke.'
U analima slunjske župe sačuvan je i izvorni zapis vlč. Josipa Bogovića o golgoti koju je preživio nakon zarobljavanja u Titovoj Korenici 15. listopada 1991.:'Nakon par minuta dolazi glavni policajac, martićevac, vođa patrole, nasmije se na vratima i kaže: 'Pecić i časne sestre sutra će ujutro ići kući. Vojska nam je dopustila da Bogovića ostavimo'. Znate kako mi je bilo na duši. Ušli smo u samicu opet, odnosno ćeliju. Spavao nije nitko jer nismo ni mogli, nismo imali gdje. Nas osam, a svega četvorica, petorica mogu ležati. Nas dva svećenika smo sjedili zapravo. U to vrijeme razmišljali smo. Ja sam, što je dosta značajno sada reći, razmišljao i dao sam Mili Peciću poruku, jer sam znao da će njega pustiti. Oporuku sam sastavio: Sutra, kad dođeš kući odmah javi kardinalu Kuhariću i biskupu Jezerincu što se sa mnom dogodilo. Možemo računati na najgore. I molim te da odmah rekneš svima da bježe: svi se skupljaju u Slunj. Njih će smrviti kao crve. Na jednome mjestu, a bilo ih je 6 tisuća, njih će ta mašinerija smlaviti. Odmah neka sve bježi iz regije u Bosnu…
Kad su Mile Pecić i časne sestre otišli, odjednom nakon pola sata, otvaraju se vrata od naše samice. Uniđu unutra redom sedmorica milicajaca koreničke milicije s komandirom. Ja sam stajao kod vrata, svi smo se posložili, nas sedmorica jedan do drugoga. Bio sam prvi. Najprije prvi i onda svi redom udaraju pod prsa šakom. Onda su uzeli štapove – a mene je uhvatio iza genitalija – i digao me u zrak i udarao me po ramenima. Tako su nas išamarali, istukli šakama i bambusovim palicama. Onda su izišli van kad su se iživjeli nad nama sedmoricom. Nakon petnaest minuta ulazi poznati milicajac i kaže: 'Ajde, pope van!' Morao sam izići van, onda su me po hodniku mlatili, tukli.
LINK: Vijećnik SDSS-a pokazivao tri prsta
HVIDR-a Gospić:Takve provokatore treba potjerati
Načelnik Kovač :SDSS je za vas izmislio demokraciju
Izišao sam van gdje je već bio mraz, mrzlo. 'Pope, svuci se do gola!' Morao sam se svući potpuno do gola: košulju, potkošulju, sve. Preda mnom je stajalo trideset civila, Koreničana, kao u špaliru. Rugali se, smijali. Jedan sa šlauhom upro mi je mlaz vode po nosu, u usta tako da sam se gušio. Hladna voda, oko mene smrzlo, potpuno gol. Onda sam okrenuo glavu. 'Što se okrećeš!' Tukli su me, smijali se, rugali mi se golom. Znali su da je svećeniku to najgore, najteže. Dobacivali mi: 'Ajde, pope, moli!' Što ne bih molio. Molio sam: 'Smiluj mi se Bože, po velikom milosrđu svojem i po prevelikoj dobroti svojoj izbriši moja bezakonja, od grijeha me mojega očisti…' 'O, pa ti imaš i grijeh! Priznaš! 'Tko ih od vas nema?' odgovorio sam. To je trajalo pola sata, to mučenje, tučnjava, polijevanje vodom. Sve je bilo oko mene smrzlo. Onda su rekli: 'Dosta!'. Zatim sam obukao hlače i ono sve mokro na sebe i uz tučnjavu me vratili u samicu. Istu proceduru, ne znam jesu li se morali svlačiti, prošli su drugi redom: batine, polijevanje, gušenje vodom. Jedan po jedan. To je prošlo. Onda smo prali hodnik. Morali smo najprije pod daske na kojima smo sjedili i ležali, svih sedam pod daske, što brže, uz batine. Onako mokri. Onda na¬redba: 'Izlazi!' Izišli smo van. 'Lezi gore!' Onda smo jedni na druge legli i to na brzinu. Meni je jedan debeli štap gurnuo otraga u anus. Jedan mi se rugao… To je bilo nešto strašno. To su samo meni radili. Onda smo se ustali, onako drhtali, zbunjeni nismo znali ni govoriti. Uopće nismo komentirali. Stisli se i drhtali. Čini mi se da je jedan pozvao Ninu Nikolića van da s njime razgovara, išamarao ga. I tako se to ponavljalo. Oko 12 sati čujemo razgovor više ljudi kod policijske stanice. Ulazi opet milicajac i kaže: 'Izlazi, pope van!' Zaključio sam: oni koji su vidjeli što se dogodilo, kako su uživali u mučenju, rekli su drugima i došla je druga grupa vidjeti i uživati u istom scenariju: svlačenje, polijevanje, batine, ruganje. Onda su me vratili unutra.
Počeo sam štrajk glađu. Ustrajao sam deset dana. Ni mrvice nisam stavio u usta, jedino što sam žeđao. Imali smo upale, bili natečeni, već su i rebra popucala u mnogima od nas tako da smo žeđali. Vode su nam dali. Došlo je večer i onda su najprije pozvali Nikolu Nikolića gore u kancelariju gdje se okupilo 8 osoba. Tada se pojavio neki Momo Nikolić, komandant plitvičkih martićevaca, čovjek koji je bio strašno debeo i jak poput boksača. Počeo me udarati, ispitivati: jesam li ja bio u Njemačkoj, znam li da su novac i druge vrijednosti s Plitvica prebačene u Njemačku… Ja sam rekao da sam bio u Njemačkoj, ali iz drugih razloga. Svaki put bi me udario. Tada sam se morao svući do pojasa. I košulju.
Onda je taj Momo Nikolić rekao: 'Tu ćeš košulju meni ostaviti'. Drugi su rekli: 'On nema druge košulje'. Onda mi je nacrtao na prsima nožem križ i četiri S, na koži izrezao. Bilo je krvavo, ali nije bilo duboko. I rekao je: 'E, pope, sad si Srbin!' Po prilici tako. Onda me gurao;gurali su ne nogama i drugi i tukli sa svih strana. A dogodilo se, to bi bilo malo komično da ne bude sve previše teško, da je jedan htio mene udariti, ali se taj Momo Nikolić postavio pa je njega opalio. A mene je htio. Tako da je i on dobio u toj svojoj kancelariji. Tako je to prašio. Ja sam bio potpuno izbezumljen. Više nisam znao za sebe jer me je njih sedam obrađivalo.'(izvor:http://slunj-crkva.hr/news/news_item.asp?NewsID=1073)
Ne znam je li vlč. Josip Bogović ostavio neki zapis o nastavku kalvarije koja se događala nakon toga u Beogradu. Za našu pripovijest važno je da je zapis o tome ostavio jedan od njegovih mučitelja, agent KOS-a i KOG-a (kontraobavještajne grupe) Radenko Radojčić. -piše u Hrvatskom tjedniku dr Slaven Letica o mučenjima u koreničkom zatvoru
.