Krbavska bitka 1493. je najveća tragedija hrvatskog naroda do Bleiburga 1945. U Krbavskoj bitci izginula je hrvatska mladost 13 tisuća u boju s Turcima, a na Bleiburgu od komunističke petokrake i Tita na desetine tisuća mladih, žena , djece po jamama od Slovenije preko Hrvatske, Bosne...tzv križnim putem hrvatskoga naroda. Iz te boli i tragedije nikla je HRVATSKA, samostalna, nesavršena, ali naša Država Hrvatska!
Udbina- Danas je misom, uz nazočnost mnogih svećenika, biskupa i naroda obilježena misom sjećanje na sve hrvatske žrtve kroz povijest hrvatskoga naroda, a napose na tragediju iz 1493. kojom je "uništeno hrvatsko plemstvo" u srazu s Turcima u Krbavskoj bitci. Biskup Križić, biskup Gospićko-senjske biskupije, na početku misnoga slavlja podsjetio je na ovu tragediju kroz zapis popa Martinca i kroz pismo upućeno papi Aleksandru VI. od strane ninskog biskupa Jurja Divnića.
Misu je predvodio,pred deset tisuća hodočasnika, bivši župnik na Udbini, a sada šibenski biskup, Tomislav Rogić.
Biskup je rekao da 2003. još nije bilo Crkve hrvatskih mučenika kada je na Krbavskom polju proslavljena 510. obljetnica tragične bitke za slobodu i vjeru hrvatskog naroda, ali nakon toga je sagrađena i postaje svakim danom sve više svetište svih hrvatskih stradanja i mučenika.
Ustvrdio je da se nije odustalo od ideje da to mjesto postane "svehrvatskigrob", sveto mjesto po molitvi i zahvalnosti svima koji su stradali na raznim stratištima u Hrvatskoj i na drugim mjestima gdje žive Hrvati. Ideju, dodao je, podržavaju lokalne vlasti, a prije nekoliko dana za svoga posjeta Udbini veliki interes iskazala je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
Teško je ijednu drugu tragediju u našoj povijesti usporediti s tom na Krbavskom polju 9. rujna 1493.Nakon što je 1463. turski sultan Mehmed II. Osvajač srušio Bosansko Kraljevstvo, turska vojska se sve češće zalijetala na hrvatsko područje. Papa Pio II. poticao je europske vladare da se ujedinjeni suprotstave turskom napredovanju. I sam je bio spreman krenuti ovamo, ali ga je smrt pretekla. Dubrovčani su mu već spremali svečani doček. Većih obrambenih uspjeha imali su u Hrvatskoj knezovi Frankopani, zato ih je papa podržavao i izdašno pomagao. Velik nam je neprijatelj bila nesloga između pojedinih velikaša i kralja Matijaša Korvina.
Istraživanja našega vrsnog pravnog povjesničara akademika Luje Margetića. On je u svojim radovima dokazao da se misao o samostalnoj hrvatskoj državi počela u Hrvata naglo razvijati upravo nakon Krbavske bitke, tj. u ona vremena kada su opasnosti bile tako velike da su nam prijetile nestankom. Tada se javlja najprije (sve)hrvatski grb i nešto poslije zastava. Zagreb postaje hrvatska metropola.
Biskup ninski Juraj Divnić.piše "U onaj jedan dan na tijesnom prostoru trinaest tisuća ljudi bilo je što zarobljeno, što ubijeno. Po putovima, na sve strane, leži vrlo mnogo ukočenih tjelesa što ih razdiru vuci...i ostale zvijeri, a nema nikoga da ih pokopa. Tko da ispripovjedi poraz onoga dana, tko da ispriča onu propast!? Osim toga ni to se Turcima nije činilo dovoljnim za trijumf pa su sjekli nosove ubijenima i spljoštili ih da ih mogu lakše donijeti svome caru kao znak pobjede i da se mogu hvaliti pričajući o tako žalosnom trijumfu. Neke sapeše u negve teškog sužanjstva i odvedoše. I samog bana baciše u okove, a njegovu sinu, također vrlo hrabrom vojniku, pred očima oca odrubiše glavu i toplom krvlju jedinca sina poprskaše očevo lice. I koliko god je jadnik prisiljen bio uzeti hranu, toliko mu put na stol mjesto zdjele stavljahu na tanjur glavu ljubljena sina...."Turska pobjeda bila je strašna i okrutna. Vojni poraz hrvatske vojske bio je zaista vrlo, vrlo težak, s golemim posljedicama.
Biskup Divnić svoje izvješće papi Aleksandru VI. piše dakako pod svježim dojmom onoga što je sam vidio na Krbavskom polju, u velikoj i općoj prestravljenosti koju je ovaj poraz izazvao ne samo kod Hrvata već i susjednih europskih zemalja. U tom je boju poginulo oko10.000 ljudi, a mnogo ih je bilo zarobljeno. Tu su poginuli mnogi hrvatski plemići, svećenici i redovnici. Poginuo je knez Ivan Frankopan, a Nikola Frankopan je bio zarobljen. Poginuo je knez Karlo Krbavski i mladi vitez Juraj Vlatković.
Zapisao je to pop Martinac, tek koji dan po krbavskom porazu, zapisao je to usputno na rubu jedne stranice II. novljanskog brevijara, prepisujući upravo njegov tekst.Jedna od najtežih posljedica krbavskoga poraza bio je golemi gubitak velikoga broja ljudstva, što je bio tek početak nenadoknadivoga demografskog osiromašenja cijele južne Hrvatske.Hrvatska zbog krbavskog poraza nije pala ni propala!Istina je, što je zapisao kroničar Tomašić, da je krbavski poraz bio početkom "rasapa Hrvatskoga Kraljevstva", ali nije istina što je izrekao mletački poslanik A. Fabregues, poslavši iz Senja pismo papi Aleksandru VI., da je "s ovom domovinom gotovo", jer nije bilo točno da je na Krbavi izginulo baš sve hrvatsko plemstvo i da u cijeloj Hrvatskoj nije bilo nikoga tko bi tu mogao dalje opstati i oprijeti se Turcima.
Hrvatska se pribrala, okupila se i u stogodišnjem ratu protiv turskih osvajača opstala je na zemljopisnoj karti Europe, makar kao "ostatci ostataka nekadašnjega slavnoga kraljevstva". Hrvatsko plemstvo sabralo se već iduće 1494. godine na Sabor u Bihaću i odatle je 10. travnja preko pape i vladara njemačkog, cara Maksimilijana, uputilo poruku i vapaj za pomoć kršćanskoj Europi:"... ovu silu mi već sedamdeset godina zaustavljamo gubeći naša tijela, živote i sva naša dobra, te poput kule i predziđa kršćanstva branimo svakodnevnim ratovanjem kršćanske zemlje, koliko nam je to uopće ljudski moguće. Neka Vam dakle po nama bude rečeno ovo: ako bismo mi popustili Turcima, tada bi oni u svako doba mogli zaskočiti kršćanstvo iz zemlje Hrvata. Zbog toga mi ne samo dnevno, nego gotovo svakog sata u opasnosti za naše živote i dobra naša stojimo nasuprot njima, a naši očevi, braća i prijatelji u tom trajnom otporu bivaju grozno i na užasan način ubijani, hvatani i na neljudski način odvlačeni, naše žene, kćeri i djeca u ropstvo odvođeni, a njihova ženska i djevičanska čast biva gažena, te mi tako bačeni u najveće iskušenje koje je uopće moguće na tom svijetu podnositi.. Ipak mi smo zadali vjernost našoj kršćanskoj vjeri, prihvativši krštenjem da ćemo je stalno i čvrsto držati i da je nećemo predati neprijateljskoj sili...."
Europa je bila zastrašena krbavskim porazom Hrvata. Europa je obećavala pomoć i solidarnost, ali ta je pomoć stizala mnogo puta prekasno i nikada u potrebnoj mjeri.
Hrvati su tada osjetili da im opstanka nema ako sami ne organiziraju svoju obranu. Upravo u vrijeme Krbavske bitke razvija se misao o hrvatskoj državi, a potvrda tome su i pojava hrvatskog grba i zastave. Na saboru u Cetinu 1. siječnja 1527. hrvatsko plemstvo nastupa s punom odgovornošću za budućnost Hrvatskog Kraljevstva